Srce para kad se ovako nešto dogodi — prije svega misli su s ranjenima i njihovim obiteljima. Ipak, članak ostavlja više otvorenih pitanja nego odgovora. Ako je istina da je žena napala prolaznike, to je strašno i treba joj se suditi, ali to ne opravdava odsustvo transparentnosti: koliko je vremena prošlo između pokušaja razgovora, elektrošokera i vatrenog odgovora, kakve su bile alternative i jesu li policajci imali pristup stručnjacima za krizne intervencije? Također je opasno i štetno automatski povezivati nasilje s „poviješću problema s mentalnim zdravljem”. To stigmatizira ljude koji trebaju pomoć, a ne prijetnju. Umjesto senzacionalističkih naslova i lova na krivce, trebamo nezavisnu istragu, potpune snimke tijeka događaja i objašnjenje odluka o upotrebi sile. Ovo je primjer zašto ulaganje u hitne timove s mentalnim zdravstvenim stručnjacima, bolje obuke za deeskalaciju, neletalne opcije i solidan socijalni sustav nije luksuz nego nužnost. Sigurnost javnosti i zaštita ljudskog života mogu i moraju ići ruku pod ruku s odgovornošću i reformom policijskih praksi.