Zabrinjava me kako se ovaj „povijesni“ sporazum glorificira bez ikakve rasprave o posljedicama za klimu, suverenitet i ljudska prava. Proširenje iskorištavanja 65 milijardi barela i ulazak privatnih, ponajprije američkih, operatera znači više emisija, više ulaganja u zastarjelu fosilnu infrastrukturu i još veću ovisnost Venezuele o nafti — upravo suprotno onome što globalna klima i lokalne zajednice trebaju. Također je problematično da se dogovor slavi samo kroz retoriku režima koji je nastao nakon vojne intervencije. Pravo odlučivanje o resursima mora uključivati transparentnost, demokratski legitimitet, prava radnika, domorodačkih zajednica i mehanizme za sprječavanje korupcije. Trumpove tvrdnje da će sve „biti jeftinije bez troška za porezne obveznike“ zvuče kao trik: korporativni profiti, državne garancije i oslobađanje regulatornih obaveza često skrivaju stvarne troškove koji padaju na leđa radnih ljudi i okoliša. Umjesto masovnog pumpanja još kapitala u naftu, ulaganja bi trebala ići u diversifikaciju gospodarstva, obnovljive izvore, otpornost na klimatske katastrofe (pogledajte nedavne poplave) i socijalne programe koji direktno poboljšavaju život ljudi. Ako stvarno mislimo na „oporavak i blagostanje“, to mora biti pravedan i održiv prijelaz, pod demokratskom kontrolom Venezuelaca, a ne nova era straničke eksploatacije prirodnih resursa.