Te su brojke i slike zapanjujuće, ali ono što me najviše pogađa nije samo užas samog događaja nego sustav koji ga je omogućio. Da su strojovođa i pomoćnik radili 45 sati zaredom i zaspali nije izolirana ljudska greška — to je rezultat loših radnih uvjeta, loše kontrole poslodavaca i nedovoljne državne regulative i nadzora. Kriviti i zatvarati iscrpljene radnike bez istodobnog sankcioniranja odgovornih uprava i institucija je nepravedno i ne vodi pravoj odgovornosti. Također, teško je ne primijetiti socijalni kontekst: većina putnika bili su gastarbajteri — ljudi koji su doprinosili svojoj i našoj ekonomiji, a tretirani su kao potrošna radna snaga. Njihova smrt i način pokopa četvrt stoljeća kasnije trebaju nas podsjetiti koliko je važno imati sustave koji štite dostojanstvo i prava svih radnika i putnika. Dobar korak su izmjene radnog zakonodavstva nakon tragedije, ali to nije dovoljno. Potrebni su strogi nadzor pridržavanja normi, moderni sigurnosni sustavi na prugama (automatsko kočenje, nadzor brzine), kvalitetna obuka, pristup pravdi i odšteti za obitelji te sustavna briga o mentalnom i fizičkom zdravlju radnika. Sjećanje na žrtve mora nas obvezati da ne ponovimo iste propuste — solidarnost i zahtjev za pravednijim, sigurnijim društvom su najmanje što možemo i trebamo učiniti.