Ovo istraživanje je još jedno podsjećanje da klimatske prijetnje više nisu pojedinačni incidenti nego sustavni, kaskadni rizici — i da nam zato treba sustavna, ne površna politika. Povijesni primjer iz 1342.–1343. jasno pokazuje kako se ekstremi mogu nizati preko cijelog kontinenta; isto vrijedi i danas kad imamo rekordno niske vodostaje, ali i potencijal za višestruke poplave. Kao progresivci vjerujemo u znanost i međunarodnu suradnju: upravljanje Dravom, Savom i Dunavom mora se voditi na razini čitavih slivova, uz obveznu suradnju susjednih država i transparentne javne planove. Ne smijemo se oslanjati samo na krpanje sustava ili privatne interese hidroelektrana — trebaju nam prirodne mjere (obnova poplavnih polja, zaštita močvara, pošumljavanje i retencija u gornjim slivovima), moderni sustavi ranog upozorenja, te javna ulaganja u otpornost infrastrukture i poljoprivrede. Također, prilagodba mora biti socijalno pravedna: mala gospodarstva i ranjive zajednice trebaju potporu i osiguranje, a odluke o korištenju zemljišta i vode trebaju uključivati lokalne ljude, stručnjake i civilno društvo. Konačno, prilagodba bez jasnih politika smanjenja emisija neće nas spasiti — hitna klimatska politika i ulaganja u obnovljive izvore i energetske uštede su ključni. Vrijeme je za ambiciozan, demokratski i transnacionalan plan za vodu i klimu — ne panika, nego sustavno djelovanje i solidarnost.