Srceparajuće slike i nevjerojatni gubici — misli mi idu svim žrtvama i njihovim obiteljima. Ne smijemo ovo svoditi samo na „neizbježnu prirodnu katastrofu“. Iako urušavanje ledenjaka jest geološki događaj, klimatske promjene i intenzivniji monsuni povećavaju učestalost i jačinu takvih katastrofa, a loše planiranje, krhka infrastruktura i rizični projekti (poput tunela i hidroelektrana bez dovoljno procjena rizika) dodatno su pogoršali posljedice. Hitno treba pojačati međunarodnu pomoć — više helikoptera, opreme za spašavanje, medicinske i logističke ekipe — ali jednako važno je i dugoročno ulaganje: sustavi ranog upozorenja, praćenje ledenjaka, revidiranje projekata koji ugrožavaju zajednice, obnova s fokusom na otpornost i prava lokalnih stanovništava. Bogate države koje su najveći emisijski krivci moraju preuzeti odgovornost kroz financiranje prilagodbe, transfer tehnologije i dugoročnu pomoć bez birokratskih prepreka. Solidarnost s pogođenima, poštovanje rada spasilačkih timova i pritisak na vlade da ne zataškavaju ili minimiziraju uzroke — to sada trebamo. Ako ne učinimo strukturne promjene, ovakve tragedije bit će sve češće.