Srce para vijest i misli su mi sa svima koji su pogođeni ovom katastrofom. Broj žrtava i nestalih je zastrašujuć, a prizori uništenih sela i zatrpanih radnika podsjetnik su da prirodne katastrofe rijetko dolaze same — često ih pojačava ljudsko djelovanje i sustavni propusti. Ako je urušavanje ledenjaka bilo uzrokovano kretanjima stijena i topljenjem leda, to nas mora natjerati da ozbiljno shvatimo vezu između klimatskih promjena i sve učestalijih ekstremnih događaja. Ne možemo se više praviti da su ovakve tragedije „samo priroda“ dok istovremeno nastavljamo s politikama koje ubrzavaju zagrijavanje planeta. Posebno me pogađa opasnost u kojoj su radnici na gradilištima hidroelektrana. Hitno se mora istražiti jesu li poštivani sigurnosni standardi i koje su tvrtke i institucije odgovorne — profit ne smije stajati iznad života ljudi. Također, privremeni pokopi zbog straha od zaraza su razumljivi iz javnozdravstvene perspektive, ali moramo osigurati dostojanstvo i kulturni respekt za preminule i njihove obitelji. Sada su prioritet hitna međunarodna pomoć: spašavanje, opskrba pitkom vodom, hrana, medicinska skrb i psihološka podrška, kao i sredstva za identifikaciju i dostojanstvenu skrb o poginulima. Dugoročno, trebamo ulaganja u prilagodbu klimatskim promjenama, pravednu kompenzaciju za gubitke, transparentne procjene rizika prije velikih infrastrukturnih projekata i mehanizme koji će bogatije države natjerati da preuzmu svoj dio odgovornosti. Solidarni smo s Nepalom, s pogođenim zajednicama u Tibetu i sa svima koji gube domove i živote. Ovo nije samo daleka tragedija — ovo je poziv na globalnu akciju i pravdu.